Velebit u srednjem vijeku

Velebit tijekom srednjevjekovnog i ranonovovjekovnog razdoblja

Velebit u srednjem vijeku – nestankom rimskog imperija dolazi do propadanja nekoć bogatih urbanih središta ovog područja. Sve to nestaje nakon propasti rimskog imperija, na izmaku antičkog razdoblja i tijekom ranog srednjeg vijeka. Nestankom rimskog imperija dolazi do propadanja nekoć bogatih urbanih središta ovog područja i prekida njihovih intenzivnih trgovačkih veza s udaljenim dijelovima Carstva. Iz ovog razdoblja te iz vremena doseljenja Hrvata u ranom srednjem vijeku (7.-9. stoljeće) imamo malo materijalnih i pisanih ostataka koji bi nam pomogli u rekonstrukciji povijesnih procesa. I ovdje ima mnogo prostora za buduća istraživanja. Zasad možemo samo pretpostaviti da se u osnovi način života nije bitno promijenio. I dalje su podgorska naselja upućena na veze sa svojim zaleđem i na korištenje svih raspoloživih resursa planinskih pašnjaka, obradivih površina, putova, izvora vode i dr. Jedino okvir više nije bio globalni rimski imperij već državni okviri hrvatskog kraljevstva, od 12. stoljeća uklopljenog u Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo, rascjepkanog na pojedine veće ili manje feudalne posjede. Tako su i dijelovima velebitskog prostora, u različitim razdobljima srednjeg vijeka gospodarili knezovi Kurjakovići (južni Velebit), knezovi Krčki – Frankapani (srednji i sjeverni Velebit) i dr. Eksploatacija šuma ovim je plemićkim obiteljima bila jedan od temelja njihova bogatstva i moći.

Gospodariti prostorom Velebita značilo je ujedno i kontrolirati trgovački promet između priobalja i zaleđa, ali i koristiti velika šumska prostranstva te ostale resurse ove planine. Neposredna opasnost od turskog nadiranja tijekom 15. i 16. stoljeća bitno utječe na povijesni razvoj ovih prostora. Velebit je tada kao mjesto neposrednog dodira bio u kolopletu interesa tadašnjih sila: Venecije, Turske (Osmanskog Carstva) i Habsburške države. Tako su i velebitska prostranstva bila poprištima sukoba, ali su zasigurno služila i kao mjesta zbjega i utočišta. Posebno zato jer ovo područje osmanski osvajači nikad nisu uspjeli do kraja zaposjesti i čvrsto kontrolirati. U vrijeme ranog novog vijeka, (15.-18. stoljeće) dolazi i do novog naseljavanja velebitskih podnožja, uglavnom naseljenicima-izbjeglicama iz područja koja su sukcesivno padala pod tursku vlast (Dalmacije, Like, Hercegovine, Bosne i dr.). Ovi stanovnici, čiji potomci i danas žive na ovim područjima, ubrzo nastavljaju način života zatečen na prostorima na koje dolaze (a vjerojatno su sličnim načinom života živjeli i na područjima iz kojih su izbjegli). Oni sa sobom nose svoja znanja, predaje, vjerovanja, kulturu. Sve se to isprepleće sa zatečenom predajom minulih tisućljeća, materijalnom ostavštinom uklesanom u velebitske padine. Naravno, nije isključeno da je ostao barem minimalan broj ljudi, direktnih prijenosnika nematerijalne i materijalne baštine.