Velebit do rimskog osvajanja

Prostor Velebita od najstarijih vremena do rimskog osvajanja

Velebit do rimskog osvajanja je vremensko razdoblje koje još nije dovoljno istraženo. Danas raspolažemo s relativno malo podataka o intenzitetu života od starijeg kamenog doba do rimskog osvajanja. Razlog je tomu prije svega što nije bilo dovoljno arheoloških istraživanja na ovom prostoru. Međutim i dosadašnja istraživanja potvrđuju kontinuitet naseljenosti ovog područja od najstarijih vremena. Osjetno povećanje broja naselja možemo pratiti tijekom željeznog doba (1. tisućljeće prije Krista), kako na susjednim područjima tako i na samim velebitskim padinama. Na primorskim padinama, primjerice, gradinska se naselja nalaze blizu prolaza koji su vodili prema vršnim dijelovima planine, a ponegdje i dalje prema drugoj strani planine. Putovi koji i danas povezuju podgorska naselja s planinskim prostranstvima podudaraju se s prapovijesnim putovima u planinu. Konfiguracija terena nudila je ograničen broj pogodnih mjesta za prilaz planini. Kasniji su stanovnici tako praktično koristili već uhodane putove te su ih samo popravljali, redovito održavali ili eventualno proširivali. Danas su takve staze uglavnom obrasle vegetacijom i urušene jer više desetaka godina na njima nema stalnih putnika i korisnika koji bi ih ujedno i održavali.

Stanovnici velebitskog primorja, tj. Podgorja, od najstarijih su vremena bili upućeni na prostor planine na kojem su živjeli u razdobljima bez snijega. Sâmo Podgorje nije bilo dovoljno izdašno za preživljavanje. Tijekom kasne jeseni i početkom zime postupno počinju silaziti prema svojim naseljima uz more, noseći zalihe sijena i hrane. Čim bi snijeg počeo kopniti, ponovno se vraćaju zagrljaju surove, ali i darežljive planine, noseći u selidbi iz Podgorja sve što mogu nositi sa sobom. Slično su činili i stanovnici s druge, kontinentalne strane Velebita. Ipak, u prostoru je ličkog zaleđa Velebita bilo više obradivih površina, pašnjaka i vode te je odlazak u planinu bio motiviran većom konkurencijom, eventualnim ograničenim pristupom obradivoj zemlji i povremenom intenzivnijom naseljenosti (tijekom prapovijesti i srednjeg vijeka napose). Međutim, život stanovnika primorske (podgorske) i ličke padine Velebita nije bio moguć bez njihove međusobne razmjene i suradnje (razmjena soli za različite žitarice i drugo). Planina ih nije razdvajala već spajala i upućivala jedne na druge.

Jedan od krunskih svjedoka kontinuiteta života i korištenja svih raspoloživih resursa do kojih je čovjek mogao doći, jest svakako i Pisani kamen. On se nalazi u Parku prirode Velebit, u predjelu Legenac, pod stjenovitom Gavranušom (vrh Kuk, 1282 m n/m), nedaleko starog puta koji je povezivao Stinicu i Jablanac na obali s Kosinjskim Bakovcem na ličkoj strani planine. Na velikoj odlomljenoj stijeni nalazi se latinski natpis koji govori o tome kako je dogovorom o granici teritorija između zajednica Parentina i Ortoplina, Ortoplinima dopušten pristup izvoru vode koji se nalazio na parentinskom teritoriju. Parentini (vjerojatno s područja Kosinjske doline) i Ortoplini (vjerojatno iz današnje Stinice kod Jablanca), su plemenske zajednice naroda Japoda. Prema natpisu možemo zaključiti da su podgorski Ortoplini tada gospodarili vršnim prostorom ovog dijela sjevernog Velebita te da se granica nalazila na osjetljivom strateškom mjestu ulaza u ličko zaleđe. Aqua viva, „Živa voda“, izvor o kojem govori natpis zasigurno je današnji izvor Voda Begovača, oko 1200 m dalje u smjeru Kosinjskog Bakovca. Natpis pripada vremenu trajanja rimske provincije Dalmacije, ali ga ne možemo sigurnije datirati (vjerojatno 1. st. poslije Krista, kada se u formativnom razdoblju uspostave rimskog provincijalnog ustroja, pojačano radi na reguliranju odnosa između domorodačkih zajednica).