Travnjak
Travnjak – stanište Velebita
Travnjak – iako su travnjaci česta slika koja se povezuje s planinama, Velebit, kao uostalom ni druge hrvatske planine, nema klimatskih uvjeta za nastanak prirodnih travnjaka. Oni, naime na visokim planinama nastaju na predjelima iznad “gornje linije šume” koja je za područje Alpa na nekih 2100 mnm. Zato su sve hrvatske planine preniske da bi se na njima razvili travnjaci zbog utjecaja klime u vršnoj zoni. Prirodni travnjaci, koji se nazivaju i rudinama, mogu se iznimno razviti na nižim nadmorskim visinama zbog utjecaja specifičnih lokalnih prilika kao što je bura – to je slučaj i u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit.
Glavnina velebitskih travnjaka stvorena je rukama brojnih ljudi koji su trebali prostor za napasanje stoke i uzgoj hrane. Stoka je gaženjem i ispašom sprječavala rast drvenastih vrsta, a one koje bi ipak uspjele izrasti ljudi su ručno uklanjali. Time je bilo onemogućeno da prostor travnjaka ponovno preuzme šuma.
Za razliku od većine modernih ljudskih intervencija u prostor, stvaranje travnjaka obogatilo je prirodu posve novim staništem, uz koje dolaze potpuno nove, travnjačke vrste. Mnoge biljne vrste ograničene na vrlo male površine prirodnih travnjaka na taj su način dobile mnogo veći životni prostor. Neke su u davnoj prošlosti pristigle sa stadima iz drugih, prije svega istočnomediteranskih područja, a nekima su upravo ti travnjaci postali središta njihove evolucije. Osim što povećavaju ukupan broj vrsta, travnjaci su hranilišta za već prisutne životinje. Na primjer, mnoge ptice grabljivice love upravo na travnjacima. Zbog svega navedenog povećana je biološka raznolikost čitavog prostora, što čini ekosustav stabilnijim. Travnjaci ujedno govore i o prošlosti čitavog područja, načinu života ljudi, privređivanja, kretanja te čine neizostavan i nemjerljivo važan dio kako prirodne, tako i kulturne baštine.
Danas smo svjedoci praznih pašnjaka, zaraslih vrtova i razrušenih pastirskih stanova. Stočarstvo je sa sjevernog Velebita potpuno nestalo, ljudi više ne žive u planini i od planine, tako da i travnjaci polako nestaju. Osvaja ih šikara i šuma, polako se smanjuju i zatvaraju, mijenja se opća slika krajolika, a mnoge vrste ostaju bez svojih staništa.
Primorska padina
U najnižem pojasu tj. u pojasu crnog graba bit će razvijeni kamenjarski pašnjaci šaša crljenike i žute krške zečine, bogati submediteranskim vrstama – vrstama koje žive uglavnom na području mediterana, a mogu se naći i na toplijim područjima južnog dijela kontinenta. Na zaštićenim položajima i često okruženi šumom, u ovom pojasu se nalaze i relativno male površina travnjaka uspravnog ovsika. Razvijaju se nad dubljim tlima koja nikad nisu kamenjarska, a vjerojatno su različitog postanka. Većim dijelom su se vjerojatno koristili kao pašnjaci, a kako se nalaze na zaravnjenim terenima bez stršećeg kamenja, moguće je da su služili i kao košanice. Manji dio tih travnjaka mogao je nastati i zarastanjem nekad obrađivanih površina. S porastom nadmorske visine, sve više izostaju submediteranske vrste, a zamjenjuju ih planinske te stvaraju novu zajednicu kamenjarskih pašnjaka vriska i šaša crljenike. Ova zajednica nalazi se unutar pojasa šuma bukve, a mjestimice i u pojasu bora krivulja. Na visokim položajima primorske padine izloženima buri nalaze se travnjaci isprekidane šašike i šaša crljenike, nekad korišteni kao pašnjaci, a rjeđe i kao košanice. Najrasprostranjeniji su tip visokoplaninskih travnjaka primorskih padina Velebita, a za njihovo pojavljivanje odlučujuća je jaka bura.
Vršni pojas
U vršnoj zoni, na zaštićenim položajima, prije svega pošteđenim jake bure i često na dubljim tlima razvijeni su travnjaci bosanske vlasulje. Dominantna trava, bosanska vlasulja, je visinski endem Dinarskog krša. Na dubljim, vlažnijim tlima mozaično se javljaju travnjaci metličaste vlasulje. Vrlo se jasno ističu s obzirom da ih čine guste sastojine metličaste vlasulje koja je nerijetko viša od 1,5 m. Jedan su od najrjeđih tipova planinskih travnjaka u Hrvatskoj, a dosad su poznati jedino s područja Šegotskog i Bilenskog padeža te Tudoreva, u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit. Iznad vrlo plitkih krševitih tala ili iznad morenskog materijala javljaju se ponovno travnjaci s uspravnim ovsikom kao tip travnjaka vršne zone kojem najviše odgovara toplina. Na dnima zaravnjenih, zaštićenih dolaca gdje se skupio deblji sloj tla, koji je izolirao vapnenačku podlogu te omogućio ispiranje baza i stvaranje zakiseljene, hranjivima siromašne podloge razvili su se travnjaci tvrdače. Oni su jedini tip travnjaka na kiselom tlu u Parku. Lako su prepoznatljivi po gustim sastojinama trave tvrdače koja je redovno dominantna vrsta. Na njima uglavnom nema karakterističnih vrsta ovog prostora, te njihov floristički sastav prije svega odražava ekstremne ekološke uvjete u kojima se razvijaju. Ukoliko su dna dolaca ljevkasta, tako da se u njima sakuplja voda, osobito snježnica, mogu se razviti planinski travnjaci busike, redovno vrlo malih površina i vrlo siromašni vrstama.
Nekadašnje obradive površine na kojima se uglavnom uzgajao krumpir i kupus, danas su u potpunosti napuštene te su s vremenom zadobile izgled travnjaka. U prvi mah može se činiti da se radi o malim eksklavama nizinskih travnjaka, jer u njihovom sastavu dominiraju vrste tipične za toplija područja i hranjivija tla. Ukoliko trave nisu izraženo dominantne, takva mjesta imaju izgled visokih zeleni. Zanimljivo je da ovdje nije pronađena niti jedna strana (invazivna) vrsta, a one su inače redovne, vrlo često i dominantne na zapuštenim obradivim površinama u nižim područjima.
Izvor: NP SJEVERNI VELEBIT