Gljive Velebita

Gljive Velebita – Gljive Nacionalnog Parka Sjeverni Velebit

Gljive Velebita su jedna od najslabije istraženih skupina živih bića u Hrvatskoj i vjeruje se da je do sada zabilježeno tek 20% vrsta. Ovo može biti iznenađujuće, s obzirom na popularnost gljivarenja! No, gljive s velikim plodištima (stručnog naziva Makromiceti) čine samo 20% gljivljeg carstva. Naime, ono što je većini poznato kao “gljiva” tek je njezin manji, nadzemni dio koji služi razmnožavanju. Glavno tijelo gljive sastoji se od bezobličnog spleta nitastih stanica – hifa koje prorastaju svoj obrok, bio to sloj suhog lišća, stablo, uginula životinja, izmet ili neka druga organska tvar. Povremeno gljiva izbaci na površinu posebnu strukturu u kojoj se razvijaju spore i koja služi njihovom rasprostiranju. Ta plodišta ili sporofori, ono su što većina ljudi smatra gljivom. Osim poznatog oblika plodišta, sastavljenog od stručka i klobuka, postoje i tanjurasta, koraljasta i druga neobična plodišta, a vrlo velik broj gljiva stvara sasvim malena plodišta različitih oblika, ponekad manja i od milimetra. Često ih se može uočiti tek uz pomoć povećala ili mikroskopa.

Gljive su vrlo važni članovi ekosustava jer kao razlagači (saprotrofi) vraćaju hranjive tvari u opticaj. Osim toga, mnoge gljive žive u mikorizi – simbiontskom odnosu s drvenastim biljkama, u kojem gljiva biljci omogućava pristup vodi, mineralnim solima i drugim važnim spojevima, dok biljka gljivi prepušta organske tvari kojima se gljiva hrani. Simbiontske gljive svoje domaćine štite od raznih nametnika koji izazivaju bolesti, od predatora i konkurenata. U šumi su mnoga stabla u takvoj simbiozi, pa gljive bitno doprinose zdravlju i boljem rastu drveća!

U dosadašnjim istraživanjima (do kraja 2011. godine), na području Parka zabilježene su 382 vrste gljiva. Mnoge od njih rijetke su i ugrožene, jer ovise o mrtvoj drvnoj masi koja je oskudna u gospodarenim šumama. Kako se u nacionalnom parku drveće ne siječe, već je šuma prepuštena prirodnim procesima, ona obiluje krupnim drvnim ostacima nastalima umiranjem starih stabala koja nastanjuje vrlo veliki broj saprotrofnih gljiva kojih većinom nema u gospodarenim šumama. Oboljela i stara stabla također ostaju u šumi gdje postaju hrana i dom gljivama i brojnim drugim živim organizmima. Nacionalni parkovi pružaju idealna staništa i za one gljive koje žive kao paraziti na drveću pri čemu izazivaju oboljenja ili napadaju već oboljela ili oslabljena stabla. U gospodarskoj šumi takva bi se stabla uklanjala iz šume, zajedno sa svojim gljivljim „podstanarima“. Iako bolesti uglavnom smatramo lošima, one su neophodan dio dinamike života i preživljavanja, te u zdravom ekosustavu pridonose biološkoj raznolikosti i stabilnosti ekosustava kao cjeline.