Kulturna baština

Antički su pisci Velebit nazivali grč. Albion oros, Albanon oros (Αλβιον ορος, Αλβανον ορος) ili lat. Mons Albius. Možemo pretpostaviti da indoeuropski korijen *alb (lat. albus, bijel) dovodi ime planine u vezu s njezinim karakteristikama. Prva pomisao bila bi naravno da je planina ovo ime zaslužila zbog snijega koji se na visinama iznad tisuću metara zadržavao od kasne jeseni do ranog ljeta. Međutim, treba pomisliti prije svega na perspektivu iz koje su prvi pomorci i putnici promatrali ovaj prostor, a to je more. U pogledu s mora ili s obale najviše se ističu upravo velebitske bijele stijene.

Onima koji iz daleka promatraju (bilo s kopnene, bilo primorske strane) ovu planinu, ona se može doista činiti velikom preprekom, barijerom ili granicom. Istraživanja, međutim, pokazuju da Velebit nije bio niti barijera niti granica, već prostor koji je povezivao ljude koji su živjeli na njegovoj primorskoj strani s onima koji su živjeli na njegovoj kopnenoj strani. To dokazuju prapovijesna naselja s jedne i s druge strane planine.

(Autor teksta: Dr. sc. Boris Olujić, izv. prof.; Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)

Područje Velebita specifično je po bogatom graditeljskom stvaralaštvu i osebujnosti fundusa ostale materijalne i duhovne kulture stanovništva planinskog prostora. Na umijeće i graditeljsku tradiciju utjecaj šire okoline nije bio od bitnog značenja. Zbog izoliranosti je stanovnik Velebita bio vezan za vlastita iskustva kroz pokoljenja koja su stvorila osebujnu i originalnu arhitekturu narodnog stvaralaštva. Tijekom povijesti, daleko od izvora informacija, ljudi su tako stvarali svoju vlastitu materijalnu kulturu, jednostavnu i prilagođenu glavnom izvoru preživljavanja – stočarstvu (suhozidi, pastirski stanovi). Suhozidi su nastali krčenjem teško obradivih površina i vještim slaganjem kamena na kamen bez dodatnog vezivnog materijala. Suhozidna gradnja nije samo vrijedno kulturno i povijesno blago, nego i stanište različitih vrsta biljaka i životinja.

Većina velebitskih stanova građena je iz kamene građe, pravokutnog oblika u tehnici suhozida. Visokogorski stanovi sačinjavali su jednu prostoriju bez prozora, s ognjištem u sredini te potpornim stupom krovišta. Uz njih su dograđeni torovi za stoku.