Geomorfologija

Krški reljef

Mnogobrojnost, raznovrsnost i ljepota krških oblika doprinijele su prepoznatljivosti prostora Nacionalnog parka kako u domaćoj, tako i u inozemnoj stručnoj javnosti. Karbonatni sastav i razlomljenost vapnenačkih i dolomitnih stijena, uz djelovanje vode, leda, sunca i vjetra, uzrokovali su intenzivno okršavanje i stvaranje osebujnog krškog reljefa.

Krš je poseban tip reljefa koji nastaje procesom okršavanja ili kemijskog otapanja karbonatnih stijena, vapnenaca i dolomita, pod utjecajem atmosferske vode. Kako je voda obogaćena ugljikovim dioksidom, ona djeluje kao slaba kiselina i postupno otapa kalcit u karbonatnoj stijeni, oblikujući raznolike krške oblike na površini i u podzemlju.

Površinski krški oblici Grižine

Grižine su najmanji i najrasprostranjeniji krški oblici. Njihova brojnost i osebujnost na Sjevernom Velebitu, a poglavito na području strogog rezervata Hajdučkih i Rožanskih kukova, jedan je od najljepših zapisa koje je voda ostavila na kamenu. Odlikuju se izuzetnom raznolikošću oblika.

Prema stupnju raspucalosti stijena razlikujemo grižine koje se oblikuju na kompaktnim stijenama, bez pukotina i prslina (žljebovi, kamenice i biokorozijska udubljenja) i one čije je formiranje predisponirano pukotinskim i prslinskim sustavima (škrape).

Ponikve – Geomorfologija

Ponikve su maleni, zatvoreni sljevovi oborinskih voda. Promjera su od nekoliko metara pa do par stotina metara. Najčešće su ljevkastog, kotlastog ili bunarastog oblika. Na njihovu dnu često se nalaze ponori kojima voda ulazi u podzemlje, pri čemu se one proširuju i produbljuju.

Na području Nacionalnog parka „Sjeverni Velebit” zabilježene su 902 ponikve. Najveće ponikve nalaze se u području Hajdučkih i Rožanskih kukova. Neke dosežu promjer od 100 do više od 400 m, a najveće imaju promjer od gotovo 800 m. Dubine im se kreću u rasponu od 50 do 100 m. Ponegdje dolazi i do spajanja rubova susjednih ponikava.

Po načinu postanka razlikujemo ponikve nastale korozijskim djelovanjem vode i one formirane slijeganjem ili urušavanjem stropa podzemnih šupljina.

Uvale – Geomorfologija

Uvale su zatvorene, najčešće izduljene krške depresije (duljina im doseže od nekoliko stotina metara pa do nekoliko kilometara).

Razvoj uvala uglavnom je vezan uza zone većih tektonskih pukotina, koje su pogodovale jakom korozijskom trošenju razlomljenog stijenskog kompleksa. Kao posljedica toga, tlocrt uvala odgovara pravcu pružanja tih zona.

Na području Nacionalnog parka „Sjeverni Velebit oblikovano je nekoliko većih uvala. Među njima se ističu Veliki i Mali Lom, Lubenovac, Tuderevo, Bilensko i Dundović Mirovo, Bilenski padež, Šegotski padež i Dundović padež.

Krška polja

Krška polja prostrane su zaravnjene ravnice okružene kosama brda. Najveći su morfološki oblici u kršu, a nastala su kemijskim djelovanjem vode u karbonatnim stijenama uz znatan utjecaj tektonike. Krška su polja tektonske potoline, odnosno to su područja koja su „potonula“ u odnosu na okolni teren.

Na području nacionalnog parka nalazi se jedno krško polje, odnosno sjeverni dio polja Štirovača – Klepina duliba. Polje je prekriveno mlađim kvartarnim sedimentima. Na sjevernom dijelu nalazi se više izvora, od kojih je i jedan kaptiran. Kroz polje protječe potok, a na južnom dijelu nalazi se više ponora. U vrijeme topljenja snijega, a i jačih oborina u proljetnim danima, polje je poplavljeno, dok u vrijeme suša ono presuši.

Kukovi – Geomorfologija

Kukovi su visoki, istaknuti geomorfološki oblici koji se izdižu iznad okolnog  terena. Stvarani su pod utjecajem unutarnjih (endogenih) i vanjskih (egzogenih) sila. Unutarnje sile tektonike su dovele do savijanja, pucanja, lomljenja i drobljenja starijih vapnenačkih stijena, a vanjske (voda, led, sunce i vjetar) su uzrokovale njihovo mehaničko i kemijsko trošenje. Tako su stvoreni veliki blokovi, gromade ali i sitni fragmenti stijenskog materijala čijim stvrdnjavanjem su nastale nove stijene, Velebitske breče. Daljnjim djelovanjem tih sila stijene su se trošile, a pukotine proširivale spirajući materijal na sve niže pozicije (selektivna denundacija). Najotporniji dijelovi  stijena – Velebitske breče, ostali su kao velebni svjedoci te burne geološke povijesti. U narodu su poznati kao Kukovi.

Poznatiji kukovi Parka: Strogir, Hajdučki i Rožanski kukovi, Begovački kuk, Jurekovački kuk, Vratarski kuk, Krajačev kuk, Mali kuk, Novotnijev kuk, Veliki Kozjak i dr.

Podzemni krški oblici jame i špilje

Jame i špilje prirodno su formirane podzemne šupljine čiji je postanak najčešće vezan uz procese mehaničkog i kemijskog djelovanja vode u zonama pukotinskih sustava karbonatnih stijena, kao i duž slojnih ploha i ostalih diskontinuiteta. Glavne morfološke značajke speleoloških objekata u nacionalnom parku jesu velika strmina i dubina kanala. Horizontalni ili kosi kanali rjeđi su, a oni koji su prisutni najčešće su uski i vijugavi. Na području Nacionalnog parka zaključno s 2020. godinom otkriveno je 617 speleoloških objekata od kojih su jame 95%. 

Kemijsko djelovanje vode u jamama očituje se u oblikovanju podzemnih škrapa, a vrtložni lonci, na stropu i zidovima, upućuju na brzo vrtložno kretanje vode i valutica stijena. Prolaskom vode kroz pukotine i prsline često nastaju labirinti, dok duž rasjeda dolazi do formiranja velikih vertikala i dvorana, gdje se ponegdje formiraju špiljski ukrasi (sige) i podzemna jezera.